Opis atrakcije
Varaždinski dvorac jedan je od arhitektonskih spomenika grada koji je primjer obrambene arhitekture. Svojevremeno je Varaždinski dvorac bio jedno od uporišta u borbi protiv turske intervencije. Tu se nalazilo prebivalište hrvatsko-slavenskog vojnog okruga. Ova snažna strateška i vojno-politička važnost dvorcu se pridavala sve do 17. stoljeća, kada je vojno središte premješteno u Koprivnicu.
Do kraja 16. stoljeća dvorac Varazdinsky promijenio je više vlasnika. Godine 1397. dvorac je pripao Hermanu II Celjskom, koji je zgradu dobio od ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda II. Nakon nekog vremena njemački je dobio i Zagorsku i Čakovečku regiju. Od 1585. do 1925. godine vlasnici zgrade bili su obitelj Erdi. Inače, predstavnici dinastije obnašali su neke od najviših državnih dužnosti u Varaždinu do 1845. godine.
Početkom 20. stoljeća u dvorcu su se nalazile izložbe gradskog muzeja.
Poznato je da je najstariji dio dvorca njegova kula u gotičkom stilu, a postoje i podaci da je već u 15. stoljeću imao palisade, a bio je okružen izgradnjom rova. Vjerojatno su istočni toranj i zidine tvrđave izgrađeni oko 1524. godine.
Ozbiljne promjene čekale su dvorac sredinom 16. stoljeća, kada je iz gotičke zgrade postao utjelovljenje renesansnog stila. Obnovu je 1544. započeo barun Ivan Ungnad, u to vrijeme vlasnik dvorca. Radove je izveo jedan od poznatih talijanskih arhitekata. Dvorac je bio okružen opkopom s vodom iz Drave, a uokolo su rasli zemljani nasipi. Napravljene su i puškarnice te posebna platforma za uporabu teškog topništva, a četvrtasti toranj u kasnogotičkom stilu nadopunjen je još jednim podom. Dvorcu su dodani i mnogi arhitektonski detalji tipični za ranu renesansu: kameni kontrafori u obliku dorskih stupova, drvene i kamene ograde, balkoni s arkadama i oslikane fasade. Obnova dvorca dovršena je 1575. godine.
1705. godine dvorac je doživio još jednu rekonstrukciju, tijekom koje je izgrađen most između sjevernog zida i četvrtaste kule, što je omogućilo podjelu dvorišta na dvije polovice. Do 1933. godine dvorac je bio okružen rovovima, a prve zelene površine zasađene su 1938. godine. No, pravi park, koji se danas može vidjeti, uređen je tek 1952. godine.
